-Piše: Milica KRALj
„Umjetnik ne želi drugi raj osim života” – u svom programskom „Jutru akmeizma” 1919. godine, zapisao je Osip Emiljevič Mandeljštam, još jedan od ruskih pjesnika koji su netragom nestali u čistkama, koncentracionim logorima, gulazima, tamnicama, zatvorima.
Osipa Emeljeviča Mandeljštama književna kritika smatra za jednog od najvećih ruskih pjesnika dvadesetog vijeka. Međutim, ni do danas se ne zna tačna godina njegovog konačnog nestanka – da li je to bilo 1938. ili 1939, možda 1940.
Po zapisima Ilje Erenburga vidimo da je Mandeljštam umro 1940. godine udaljen deset hiljada kilometara od rodnog grada, u Sibiru, prije toga je grijući se na oskudnoj vatri čitao Petrarkine stihove. Prema nekim drugim izvorima umro je na željezničkoj stanici u Vladivostoku 27. decembra 1938.
Osip Emeljevič Mandeljštam, rođen je 1891. godine u Varšavi u trgovačkoj – kožarskoj porodici. Djetinjstvo i mladost proveo je u Peterburgu i Pavlovsku. Završio je čuvenu školu Teniševskog u Peterburgu. Studirao je u Parizu starofrancuski, starogrčki u Hajdelbergu, klasične jezike u Petrogradu.
Poslije revolucije 1918. radio je neko vrijeme u kulturno-prosvjetnim institucijama(1919– 1921), živio na Krimu i Gruziji, a od 1922. boravi u Moskvi. Svoju suprugu Nadeždu Jakovljevnu upoznao je u jednom noćnom klubu i od te 1919. godine ona će Mandeljštamu biti ne samo odani saputnik već i saputnik-svjedok i njegovog stradanja i stradanja još mnogih ruskih pjesnika u periodu progona, zatvaranja i ubijanja pjesnika, o čemu će ostaviti potresne zapise u knjigama „Strah i nada”. „Strah i nada” je knjiga koja je istovremeno i svjedočanstvo i opomena stradalnog pjesničkog života.
Za Mandeljštamovo shvatanje umjetnosti krakarterističan je indiferentizam, programatsko odbijanje da govori o savremenim temama i problemima. Ali savremene teme i problemi društva i vremena u kome je djelovao nisu mogli da ga ostave ravnodušnim. Naprotiv! Sve što se dešavalo, sve što je to gvozdeno, čelično doba (Stalj-čelik!) donijelo u svom najporaznijem vidu – duboko ga je tištalo i sve to našlo centralno mjesto u njegovim pjesmama.
Šta drugo i jeste njegov satirični epigram o Staljinu!?
Mandeljštam je pripadao akmeistima, ali se istovremeno u kasnijem radu udaljava od poetike akmeizma što i navodi u eseju „Ispad”: „Za razliku od muzičke pismenosti, od notnog pisma, na primjer, pjesničko pismo u značajnom stepenu predstavlja veliku bjelinu, zijev, odsustvo mnoštva znakova i napomena, koji se podrazumijevaju i koji jedino čine tekst shvatljivim... Pjesnički pismen čitalac stavlja ih u svoje ime, kao da ih izvlači iz samog teksta.”
Prva Mandeljštamova posebna knjiga pjesama „Kamen”, objavljena 1913. godine, doživjela je još dva dopunjena izdanja (1916. i 1923); druga zbirka pjesama „Tristia” objavljena je 1922. godine, a iste godine štampa i još jednu zbirku pjesama pod naslovom „Druga knjiga”; prva knjiga njegove proze: „Šum vremena” objavljena je 1925. godine, a drugu knjigu umjetničke proze „Egipatska marka” objavio je 1928. godine. Iste te 1928. objavljena je i njegova poslednja knjiga pod naslovom „Pesme”, kao i knjiga eseja (književno-teorijski članci) „O poeziji”, dok je studija „Razgovor o Danteu”, koju je napisao 1933, objavljena tek 1967. godine u Rusiji.
U knjizi o Mandeljštamovoj poeziji Gleb Struve ističe: „Kod zrelog Mandeljštama posebno pada u oči jedan postupak: stalno ponavljanje pojedinih riječi – slika. Koliko se često, na primjer, u zrelim Mandeljštamovim pjesmama susreću u najneočekivanijim spojevima, u najnepredvidljivijem kontekstu neke omiljene riječi – slike-lastavice- `zvezde`- so`. To i jesu riječi – Psihe za koje on kaže da lutaju oko stvari kao duša oko ostavljenog, ali ne i zaboravljenog tijela. Te lutajuće riječi, koje se uporno vraćaju, igraju ulogu svojevoljnog signalnog zvona, preko kojih pjesme koje nisu povezane kao da jedna sa drugom dolaze u dosluh.”(„Ja ne tražim noćnu propusnicu,/ Ne plaše me stražareve oči:/ Za blaženu ludu rečenicu/ Pomoliću se u sovjetskoj noći”).
Za razliku od akmeista Mandeljštam je svoje poetsko gledište zasnivao na smisaono-ishodišnom jezgru konkretizovanom kao misaono – doživljajna struktura: „Svaki period stihovnog iskaza – bilo da je to stih, strofa ili cjelovita lirska kompozicija – treba gledati kao cjelovitu riječ. Sve do 1932. godine objavljivao je u sovjetskoj štampi, a onda nastaje bojkot, hapšenja, progonstvo. Zbog pisanja epigrama kojim ismijava Staljina prognan je u Voronjež, pa u zatvorsku bolnicu i nešto kasnije u neki od sibirskih logora.
Mandeljštam je počeo stihovima veoma bliskim simbolizmu, ali se brzo priključio akmeističkom pokretu. Pisao je prozu, eseje, i njegova prozna knjiga „Egipatska marka” smatra se nadrealističkim štivom, jedinim te vrste u Rusiji (objavljena 1928), ali i satirične i političke pjesme kao beskompormisni odgovor na represivni duh vremena. Staljin je odlično znao ko je dobar pjesnik i ko šta piše. Otuda su se i Mandeljštamovi ironični stihovi o Staljinu, koje je pjesnik čitao nekim prijateljima i poznanicima, proširili kroz književne krugove i naposletku doprli i do samog Hazjajina. Njihov put trajao je punih pet godina, ali je životni kraj Mandeljštamov već bio upisan u prvom sazvučju pjesme, bez mogućnosti pomilovanja, bez naznake spasenja. Sam sebi je ispisao konačnu krivičnu optužbu.
Boris Pasternak se trudi da spasi prijatelja pokušavajući mjesecima da telefonira Staljinu i bukvalno moleći za Mandeljštamov život. Kad se Staljin napokon odluči da podigne slušalicu obećava Pasternaku da se Mandeljštamu neće ništa dogoditi, i kao uzgred pita „a o čemu se zapravo radi? – O životu i smrti – odgovara Pasternak i čuje zvuk spuštanja slušalice...
Muklom prazninom telefonskog odjeka zacarila je smrt.
NASTAVIĆE SE